OD ZRNA DO SLIKE

dokumentarni film, trajanje do 75 min.
Hrvatska i Srbija, 2010., color, HD, stereo
Olimp produkcija Zagreb
HRT - Hrvatska radiotelevizija
Atalanta Palić (Vojvodina) Srbija

scenarist i redatelj Branko Ištvančić
direktor fotografije Branko Cahun
montažer Branko Vuković
majstor tona Antun Trnka
rasvjeta Michel Baković
producent ekipe Anto Jurić
skladatelj glazbe Pere Ištvančić
producent Marijo Vukadin
koproducent u Vojvodini Szabolcs Tolnai

Podatak kako je kultura oduvijek bila "u raljama politike" (nerijetko i kao njezina metresa)
zacijelo je poznat svakom. Međutim, primjer hrvatske zajednice u Vojvodini u ovome je kontekstu zacijelo jedan od naših (brojnih) svojevrsnih specifikuma, jer je upravo politika posljednjih desetak godina uzročnik koji je nerijetko izravno priječio ne kvalitetu, nego li i začetke bilo kakva stvaralaštva. Riječ je o odnosu države prema hrvatskoj zajednici u kojoj se ova druga našla u položaju između neba i zemlje - dobri kao porezni i vojni obveznici, a "prekobrojni" prigodom kategorizacije manjine i njezinih prava. Recimo odmah, u slučaju hrvatske zajednice u Vojvodini to je više stvar teorije nego li prakse, bez obzira na sve potpisane dokumente o izjednačavanju prava hrvatske manjine u Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj. Sva je sreća, međutim, što iza širokog pojma kulture (stvaralaštva) stoje apstraktne imenice poput inspiracije, kreativnosti, mašte, koje u načelu ne koštaju ništa, a ponekad mogu donijeti bogate plodove.

Filmski dokument o fascinantnom fenomenu stvaralaštva žena popularno nazvanih "slamarki" kao pripadnicama hrvatske manjine u Srbiji, koje na taj način egzistiraju, autentično ublažavaju svoju tešku i sumornu svakidašnjicu, održavaju tako svoj kulturni i nacionalni identitet, ali u velikoj osamljenosti, samoći i sve većoj opasnosti pred izumiranjem i nestajanjem. U novonastalim uvjetima (nakon raspada bivše zajedničke države Jugoslavije) kao jedna od posljednjih specifičnih oaza naivne umjetnosti panonske ravnice ova zajednica je uglavnom marginalizirana i ignorirana i od strane države u kojoj živi, a i od strane svoje matične hrvatske domovine postaje zaboravljena i prepuštena sudbini.

Koristeći taj jednostavni, podatni i krhki materijal - slamu, ove žene imaju potrebu umjetnički izraziti svoj doživljaj svijeta oko sebe, da uljepšaju svoj teški život njiva, sunca, prašine, vječito savijenih leđa i znoja, taj život crne zemlje koja život znači. Slikaju svakodnevicu života, ali svome doživljaju uspiju uvijek dati poetično ruho. Rad sa slamom čini ih sasvim izuzetnim. Radeći filigranskom preciznošću, krhkim zlatastim materijalom, one dobivaju sasvim neočekivane ugođaje i efekte. Ova likovna umjetnost nastala je u vrijeme bunjevačkog običaja "dužijanca" nakon završetka žetve, kada se rađa novi kruh, koji je prepoznatljiv kao bunjevački običajni simbol. A svaka bunjevačka kuća ili salaš je u prošlosti imao svoju dužijancu i okupljanje uz druženje i zabavu. Tjednima prije su kosci i rukovetačice ("risari i risaruše") žnjeli mora žute pšenice, nepregledna žitorodna polja, osiguravajući svoju budućnost u predstojećem razdoblju. Još na njivi pleo se žitni vijenac i razni drugi ukrasi od slame i donosio domaćinu nakon žetve na salaš. Poneka djevojka znala je isplesti krunu i prsten od slame na njivi. Vijenac se do početka žetve čuvao u trijemu salaša kada se ovo zrnje miješalo s pripremljenim sjemenom žita i sijalo sljedeću godinu. Danas se običaj još samo tradicionalno održava i simbolički ponavlja kako bi se ova nacionalna manjina na kulturan način održala. Tako, još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj jednog tadašnjeg aktivnog slikara Stipana Šabića iz Subotice nastala je likovna umjetnost žena, salašarki, koje su spontano, ali s velikom strpljivošću, sve više i češće, spretno i precizno rabile vlati pšenice za različite urese. Od slame je u mekim, a ponekad i hrapavim i izrađenim rukama stvorena osebujna ornamentika, vještina obrade, tkanja i pletenja tankih žutih vlati, različite i maštovite izrađevine, slike pletene od slame, reljefi, različiti scenski prikazi, cvjetići od slame, funkcionalne posudice, prigodne čestitke. Prvu sliku od slame "Rit" izradila je Ana Milodanović i nalazi se u stalnoj zbirci u Tavankutu. Ana je svoj život provela u Žedniku, ostarjela je i zamijenila nedavno svoju seosku kuću za gradsku. Radila je danonoćno, išla često na misu u crkvu. Uradila je na stotine slika, simbola i predmeta od slame. Slamu je sama proizvodila posebnom tehnologijom u svojem vrtu. Svoj materijal pratila je od zrna do slike. Sada je, pritisnuta godinama i bolešću, odlučila život malo olakšati. Najvrednije Anino djelo doživjelo je izlaganje u galeriji Likovnog susreta u Subotici i diljem svijeta, a nalazi se postavljeno u crkvi "Marije Majke Crkve" u Subotici. Mnoge njihove radove i izrađevine vidjelo je mnoštvo posjetitelja na izložbama i raznim prigodama, a jedna takva tijara izrađena od slame nalazi se u Vatikanskom muzeju poklonjena Papi Pavlu VI među pravim zlatnim tijarama. Prilikom demonstracije, današnja slamarka Jozefa Skenderović iz Subotice objašnjavat će način svoga rada: "Odabiru se najbolje slamke, u njih se dahom uvlači voda kako bi postale meke i podatne za rad, sijeku se, navijaju, pletu od njih plosnate pletenice, tkaju se i sve se šiva - koncem od slame." U dokumentarnom filmu Ive Škrabala "Slamarke divojke", iz 1971., tadašnja protagonistica Marga Stipić govorila je: "Kogod bi kazo da mi ode mlatimo praznu slamu, a mi iz ove slame pravimo lipe slike i drugo koješta!"

"Rit (močvara)", Ana Milodanović, prva slika od slame iz 1962. godine

Projekt je odobren za sufinanciranje na natječaju Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba u 2005. godini, na natječaju Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i obrazovanje AP Vojvodine u 2008. godini i na natječaju HAVC-a u 2008. godini.