BRANKO IŠTVANČIĆ

Filmski i TV redatelj

Aktualni projekt

ALBUM

FACTUM, dokumentarni film u trajanju od 50 minuta
Super 8 mm / DVCAM, boja
scenarist i redatelj Branko Ištvančić
producent Nenad Puhovski
Film je nastao po motivima iz knjige dokumentarističke proze "Album" Miroslava Kirina
Dovršetak projekta se očekuje 2010. godine

Film "Album" ima za polazišnu ideju pokušaj protagonista da ponovno uspostave koliko-toliko normalan poslijeratni život tragajući za izgubljenim obiteljskim fotografijama koje su nestale u vihoru rata, ponajčešće u situacijama kada su, na brzinu, morali napuštati svoje domove. Uzmimo tek kao primjer slučaj poznatog književnika Miroslava Kirina, samo jednog od onih koji prema sjećanju pokušava rekonstruirati obiteljski album s fotografijama uništen u ratu, kada je njegova obitelj morala napustiti kuću u okupiranoj Petrinji. Nakon rata, njega očekuje neobična "kompenzacija": u kući on, umjesto svojih obiteljskih fotografija, nalazi nerazvijeni negativ film sa snimkama nepoznate obitelji koja je živjela u njegovoj kući za vrijeme okupacije. I te fotografije, ironično i potresno, postaju dijelom obiteljskog albuma. Film uzima za protagoniste one koji imaju istu želju - pronaći fotografije da bi im se sudbine na neki čudan način isplele u gotovo identičnu dramu kojom se dotičemo pitanja bivšeg socijalističkog režima, rata u Hrvatskoj i Bosni i današnje situacije, a sve kroz pomalo začudan individualni rakurs izuzetno zanimljivih osoba i životnih putova. Njihov skupni problem na samom kraju mora imati svojevrsne elemente uvida u šire društveno stanje na bivšim prostorima Ex-Jugoslavije, tj. svojevrsne metafore današnjih kompliciranih međuljudskih odnosa (suživot i poravnavanje računa) kao i međudržavnih nesporazuma. Balansiranjem između osobne drame i njenim sadržajnim podizanjem na neki viši nivo ''postupkom uzoraka'' postavljenih u suodnos tako da se njihovim skupnim isčitavanjem kontekstualizira suvremeni trenutak, naš osnovni zadatak je istaknuti koliku važnost fotografije imaju za naše protagoniste te filmski pratiti sve ono kroz što će proći da bi došli do njih ili se definitivno sukobili sa činjenicom da su zauvijek izgubljene. Ovakve odrednice odaju zanimljivu i dokumentaristički provokativnu temu, a sve to ostvarivo je izostavljanjem spikerskog off-a i jasnim fabuliranjem filmske priče, te izbjegavanjem potrošne dnevne aktualnosti.
Branko Ištvančić (iz redateljske koncepcije filma)

Knjiga Album nastala je iz želje za katalogiziranjem izgubljenih obiteljskih fotografija i njihovim opisom kao svojevrsnom opiranju zaboravu. U zajedničkim obiteljskim naporima oko njihove rekonstrukcije utvrdio sam da je svatko zapamtio neki drugi detalj, a česti su bili i previdi naizgled očitih činjenica pa su se ta slijepa mjesta, nastala fatalnim djelovanjem nepouzdanog pamćenja, oblikovala kao šupljina, prazno mjesto, otvor interpretativne slobode i ulazak u priču, drugim riječima, u fikciju. Mislim da autobiografsko u pisanju prestaje upravo na granici spomenutih elemenata.

"Tebe ovdje, među ovim dječacima i djevojčicama, nema (osim ako se ne prepoznaješ u jednom od dječaka okrenutih leđima). Prožima te nelagoda što kaniš govoriti o događaju u kojem nisi izravno sudjelovao, ali koji je zabilježen na fotografiji. Tješiš se da tako možeš dati objektivniji prikaz, kao netko tko je sve promatrao sa strane i bolje mogao vidjeti što se događa. Gledaš fotografiju i odjednom na stvarnost gledaš onako kako to fotografija želi."
Miroslav Kirin, ALBUM

Produkcija FACTUM

Projekt je odobren za sufinanciranje na natječaju Ministarstva kulture RH

Projekt Album sudjelovao na radionici i pitching forumu za dokumentarne filmove ZagrebDox PRO, od 26. - 28. veljače 2008.

U okviru 4. ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Zagrebu od 25. veljače do 2. ožujka 2008, organizirana je radionica koja se bavi završnom fazom u razvoju dokumentarno filmskih projekata. Cilj radionice je pomoći sudionicima da što uspješnije nauče kako pronaći međunarodne partnere za sufinanciranje njihovih filmova. Nakon dva dana intenzivnih priprema koje se sastoje u dotjerivanju projekta za prezentaciju pod vodstvom renomiranih predavača, režiseri i producenti predstavili su svoj projekt skupini kvalificiranih regionalnih i međunarodnih urednika dokumentarnih televizijskih programa, na tzv. pitching forumu. Popis odabranih projekata među kojima je i Album pogledajte u rubrici ZagrebDox Pro. Evo nekih komentara urednika:

Vanja Kranjac: Jako mi se sviđa koncept o tri obitelji, pogotovo u današnjem kontekstu međunacionalnih odnosa.
Isabel Arrate: Ono što mi se najviše sviđa je poetičnost ovog projekta, odnosno njegova metaforičnost. Zanima me struktura filma i način razvoja priče. Vi ste se s ovim projektom već prijavili na naš fond (Jan Vrijman), no ako postoje promjene u istom, možete se opet prijaviti s tim da trebate naglasiti u kojim aspektima je do tih promjena došlo.
Franz Grabner: Izuzetno mi se sviđa naglašena poetika ovog projekta.

iz ALBUM-a, Miroslava Kirina

Htio bih ispričati dvije priče: o nesreći i sreći. Moja povijest drukčije čita tvoju priču, a ti moju. I uopće se ne razumijemo. U kolovozu 1995. godine jedna obitelj ulazi u svoju kuću pošto je pune četiri godine iz nje izbivala. Kuća se čini posve očuvanom, ulazeći u dvorište ne primjećuju se bitniji znakovi uništavanja. Čak i ulazak u kuću ne otkriva prizore očekivanog užasa. Pune četiri godine sanjalo se ruševine, prizivala se slika neželjenog i istodobno potirala nadom.
Jedna činjenica postaje posve zorna: u toj se kući živjelo. Tu je namještaj, kućanski aparati, kuhinjski pribor, igračke, odjeća, knjige, novac. Na stolu u kuhinji ostavljene su neispijene šalice kave. Netko je sjekao slaninu koja se sad doima užeglom. Odjeća je izbačena iz ormara. Novac, zapravo metalni sitniš, prosut je po podu (nikome, čini se, nije bio potreban). Među svim tim stvarima zatečenim u neredu kao posljedici iznenadnog odlaska, bijega, a zatim i pretresa osloboditelja pronađeni su i dokumenti te obitelji - jedan kožni novčanik s uobičajenim izborom fotografija najdražih. A tu je bio i nerazvijeni film u boji.

Godinu poslije, zimi 1996. druga obitelj ulazi u svoju kuću. Riječ je o drugom gradu i drugoj zemlji. Na stranu ti što obje obitelji dijele sad već osporavanu zajedničku povijest, jezik i kulturu. Prizor koji slijedi može se činiti identičnim prethodno ispričanoj priči: dolazi ta obitelj i ugleda svoju kuću. Istina je, kimaju glavom, istina je što su nam pričali, kuća je cijela. Onda uđu i ponovno ih shrva beznađe: kuća je potpuno prazna. Obitelj koja je živjela prije njih sa sobom je odnijela sve što se moglo ponijeti, čak i stolariju. Ali ostala je, međutim, samo jedna fotografija koja je slučajno zaostala u kutu jedne od ispražnjenih soba.
Što je spojilo te dvije priče o nesreći i sreći? Opisao sam što se dogodilo kad smo moji roditelji, moj brat i ja ušli u kuću poslije oslobođenja Petrinje u kolovozu 1995. Kuća je bila prepuna stvari, ali je i jednako tako bila ispražnjena, lišena svih sadržaja petnaestogodišnjeg prebivanja u njoj. Tjeskobno je bilo ući u kuću i odmah nastaviti život među predmetima već dobrano obilježenim nesrećom. Ono što je bilo zatečeno u kući bijaše dovučeno u nju sa svih strana, valjalo je "pročešljati" više tuđih kuća kako bi se ova opremila za život.
Najtužnije u toj priči jest nastavak te prakse "privremene" posudbe kojom su se kuće punile iluzijom domaćeg ugođaja, povratka u svijet prije posrnuća. Nekako se ta "posudba" namještaja držala legalnom jer su to svi činili. Rat suviše lako ukida granice stida, a o moralu se ionako govori tek poslije. Silom prilika, taj smo zatečeni namještaj zadržali, nismo ga mogli mijenjati. I svakog je dana mogao netko ući i svojim pogledom koji otvoreno prepoznaje nešto svoje osvijetliti našu slabost, zapravo grijeh iznuđen nesrećom. Prilikom čišćenja pronašao sam nerazvijeni film. Ništa neobično, vjerujem da su mnogi slični završili na smetlištima i lomačama na kojima su gorjele i hrpe nepoćudnih knjiga i memorabilija bivše zajedničke države. Čim sam stigao u Zagreb, dao sam ga razviti. Taj niz fotografija, prizora iz svakodnevice ratne, okupirane Petrinje i prizora s obiteljskog izleta na selo, poslužio mi je pri pisanju "Albuma". Ponovno bih se vratio na priču druge obitelji. Već sam spomenuo kako je jedna druga obitelj nakon povratka u svoju kuću u periferijskom dijelu Sarajeva koji su do tada držali Srbi pronašla samo jednu fotografiju. Međutim, ono što je učinjeno toj fotografiji pokazuje nešto veoma bitno. Fotografiju je presnimio fotograf Ron Haviv, autor fotomonografije o ratu na prostoru bivše Jugoslavije "Blood and Honey". Riječ je o fotografiji na kojoj članovi te četveročlane obitelji poziraju na jednoj od, pretpostavlja se, sarajevskih ulica. Toplo je, možda je i ljeto, pa je obitelj krenula u popodnevnu šetnju i na sladoled. Isprane boje i odjeća kazuju da bi fotografija mogla biti snimljena ranih sedamdesetih. Otac i majka stoje s lijeve i desne strane, djevojčica u šarenoj haljinici stoji prislonjena uz oca, a dječačić u kratkim hlačicama uz majku. Ono što narušava nostalgični štih te fotografije jest brutalnost koja je nad njom počinjena: do bjeline fotografskog papira izbrisana su, zapravo poderana ili prebojana lica članova te obitelji. Slušao sam o sličnim primjerima "sakaćenja" fotografskih tragova zajedničkog života među najbližim rođacima i susjedima, izrezivanju nekadašnjih prijatelja iz grupnih portreta, ali sad sam prvi put vidio kako to uistinu izgleda...