Zagrebačke priče

RECIKLIRANJE

Kratki igrani film, HD, color, 10 minuta

Scenarist: Edi Mužina
Redatelj: Branko Ištvančić
Direktorica fotografije: Bojana Burnać
Montažer: Veljko Segarić
Producent filma: Mario Vukadin (Olimp produkcija)
Producent omnibusa: Boris T. Matić (Propeler film)

Glumci: Slaven Knezović, Ana Maras, Asim Ugljen, Erol Neziri, Vinko Kraljević, Atif Abazov, Ismet Shabani, Semir Hasić Sammy i Romi naturščici

Sinopsis i ideja priče

Otac Šaban, majka Šerifa, sin Ivan i još tri sinčića, u rano jutro odlaze na gradski deponij sakupljati robu. Pronađu gotovo nove košulju, odijelo i kravatu. Odjenu najstarijeg sina Safeta i svi skupa, zajedno sa susjedima, otiđu do najsuvremenijeg pogona za recikliranje. Safetu je prvi radni dan.

Ideja priče je kroz recikliranje pokazati ciklus promjena koje zahvaća suvremeno društvo i jednu europsku metropolu. Romska obitelj skuplja, (reciklira), odjeću koja je ionako trebala završiti u tvornici za reciklažu, da bi uredila sina za posao u toj istoj tvornici. 

fotografije snimio Vitomir Turbić
za povećanje (download) klinite na sliku)

Zagrebačke priče su cjelovečernji igrani omnibus film koji se sastoji od 9 kratkih igranih filmova različitih autora dužine trajanja od 10 minuta što će povezani u omnibus u konačnoj verziji biti film od 90 minuta. Tema svakog pojedinačnog filma Zagrebačkih priča su zagrebački kvartovi. Premijera filma očekuje se za Dan Grada Zagreba u svibnju 2009. godine.

http://www.zagrebacke-price.org/

OD ZRNA DO SLIKE

PROJEKT REALIZACIJE
dokumentarnog filma u trajanju od 50 minuta
scenarist i redatelj Branko Ištvančić, dramaturg Silvio Mirošničenko, producent Mario Vukadin (Olimp produkcija Zagreb) u koprodukciji s Dokumentarnim programom HRT-a, koproducent u Vojvodini Szabolcs Tolnai (Atalanta Subotica), direktor fotografije Branko Cahun, majstor tona Antun Trnka, rasvjeta Michel Baković, producent ekipe Anto Jurić, skladatelj glazbe Pere Ištvančić

Namjera ovog kreativnog dokumentarnog filma, pod radnim naslovom "Od zrna do slike", je prikazati život i umijeće žena, popularno nazvanih "slamarki", koje pozornost privlače neobičnim slikanjem slika od slame. Radi se o Bunjevkama pripadnicama hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, odnosno u Vojvodini, koje na taj način egzistiraju, autentično ublažavaju svoju svakidašnjicu i održavaju svoj kulturni identitet. Koristeći taj jednostavni, podatni i krhki materijal - slamu, ove žene imaju potrebu umjetnički izraziti svoj doživljaj svijeta oko sebe, da uljepšaju svoj teški život njiva, sunca, prašine, vječito savijenih leđa i znoja, taj život crne zemlje koja život znači. Slikaju svakodnevicu života, ali svome doživljaju uspiju uvijek dati poetično ruho. Rad sa slamom čini ih sasvim izuzetnim. Radeći filigranskom preciznošću, krhkim zlatastim materijalom, one dobivaju sasvim neočekivane ugođaje i efekte. Ova likovna umjetnost nastala je u vrijeme bunjevačkog običaja "dužijanca" nakon završetka žetve, kada se rađa novi kruh, koji je prepoznatljiv kao bunjevački običajni simbol. A svaka bunjevačka kuća ili salaš je u prošlosti imao svoju dužijancu i okupljanje uz druženje i zabavu. Tjednima prije su kosci i rukovetačice ("risari i risaruše") žnjeli mora žute pšenice, nepregledna žitorodna polja, osiguravajući svoju budućnost u predstojećem razdoblju. Još na njivi pleo se žitni vijenac i razni drugi ukrasi od slame i donosio domaćinu nakon žetve na salaš. Poneka djevojka znala je isplesti krunu i prsten od slame na njivi. Vijenac se do početka žetve čuvao u trijemu salaša kada se ovo zrnje miješalo s pripremljenim sjemenom žita i sijalo sljedeću godinu. Danas se običaj još samo tradicionalno održava i simbolički ponavlja kako bi se ova nacionalna manjina na kulturan način održala. Tako, još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, na poticaj jednog tadašnjeg aktivnog slikara Stipana Šabića iz Subotice nastala je likovna umjetnost žena, salašarki, koje su spontano, ali s velikom strpljivošću, sve više i češće, spretno i precizno rabile vlati pšenice za različite urese. Od slame je u mekim, a ponekad i hrapavim i izrađenim rukama stvorena osebujna ornamentika, vještina obrade, tkanja i pletenja tankih žutih vlati, različite i maštovite izrađevine, slike pletene od slame, reljefi, različiti scenski prikazi, cvjetići od slame, funkcionalne posudice, prigodne čestitke. Prvu sliku od slame "Rit" izradila je Ana Milodanović i nalazi se u stalnoj zbirci u Tavankutu. Ana je svoj život provela u Žedniku, ostarjela je i zamijenila nedavno svoju seosku kuću za gradsku. Radila je danonoćno, išla često na misu u crkvu. Uradila je na stotine slika, simbola i predmeta od slame. Slamu je sama proizvodila posebnom tehnologijom u svojem vrtu. Svoj materijal pratila je od zrna do slike. Sada je, pritisnuta godinama i bolešću, odlučila život malo olakšati. Najvrednije Anino djelo doživjelo je izlaganje u galeriji Likovnog susreta u Subotici i diljem svijeta, a nalazi se postavljeno u crkvi "Marije Majke Crkve" u Subotici. Mnoge njihove radove i izrađevine vidjelo je mnoštvo posjetitelja na izložbama i raznim prigodama, a jedna takva tijara izrađena od slame nalazi se u Vatikanskom muzeju poklonjena Papi Pavlu VI među pravim zlatnim tijarama. Prilikom demonstracije, današnja slamarka Jozefa Skenderović iz Subotice objašnjavat će način svoga rada: "Odabiru se najbolje slamke, u njih se dahom uvlači voda kako bi postale meke i podatne za rad, sijeku se, navijaju, pletu od njih plosnate pletenice, tkaju se i sve se šiva - koncem od slame." U dokumentarnom filmu Ive Škrabala "Slamarke divojke", iz 1971., tadašnja protagonistica Marga Stipić govorila je: "Kogod bi kazo da mi ode mlatimo praznu slamu, a mi iz ove slame pravimo lipe slike i drugo koješta!"

"Rit (močvara)", Ana Milodanović, prva slika od slame iz 1962. godine

Detalje "priče" filma kao i dramaturško uobličenje odredili bi prethodni pripremni obilazak terena, te sami susreti za vrijeme snimanja. Zadatak koji pred sebe stavlja redatelj: portretom jedne protagonistice dati zapravo portret jednog kraja, portretom jednog posla portretirati zapravo jedan napor, želju da se živi dostojanstveno i u svijetu, premda se današnja egzistencija i umijeće preživljavanja u novonastaloj manjinskoj zajednici, dominante ovog kraja, pričinjaju kao jedine koordinate življenja, življenja zatvorenog, izoliranog, izvanvremenskog i izvanprostornog.

Ne hineći skromnost držimo da je potpuno suvislo i legitimno, za realizaciju ovog projekta očekivati pomoć državnih filmskih nadleštava. Namjeravamo se obratiti zakladama u Hrvatskoj i inozemstvu, sponzorima i donatorima kako bi pridonijeli visokostandardnom audiovizualnom stvaralaštvu Hrvatske. Dalji rad na ovome filmu, za koji smo sigurni da će predstavljati značajnu vrijednost u našem kulturnom okruženju, ovisan je o više faktora, a najviše o potpori za to nadležnih institucija, jer u ovom trenutku ni jedan nezavisni producent projekt te vrste ne može završiti vlastitim sredstvima.

Plan snimanja: početak snimanja listopad 2007. i dalje u četiri godišnja doba do rujna 2008. godine. Postprodukcija u jesen 2008., a finalizacija filma koncem 2008. godine. Film se snima u HD rezoluciji.

Koristan link: http://www.matijagubec.org.yu/

Olimp produkcija Zagreb (u suradnji sa One Sand Production Austria, Renato Tonković producent)
HRT Dokumentarni program (koprodukcija)
Atalanta Subotica (koprodukcija Vojvodina)

Projekt je odobren za sufinanciranje na natječaju Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i na natječaju Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i obrazovanje AP Vojvodine

dokumentarni film

RON HAVIV Blood and Honey - Photo Essay

ALBUM

PROJEKT REALIZACIJE
dokumentarnog filma u trajanju od 50 minuta
po motivima iz knjige dokumentarističke proze "Album" Miroslava Kirina, scenarist i redatelj Branko Ištvančić, dramaturg Silvio Mirošničenko, producent Nenad Puhovski (Factum)

Film "Album" ima za polazišnu ideju pokušaj protagonista da ponovno uspostave koliko-toliko normalan poslijeratni život tragajući za izgubljenim obiteljskim fotografijama koje su nestale u vihoru rata, ponajčešće u situacijama kada su, na brzinu, morali napuštati svoje domove. Uzmimo tek kao primjer slučaj poznatog književnika Miroslava Kirina, samo jednog od onih koji prema sjećanju pokušava rekonstruirati obiteljski album s fotografijama uništen u ratu, kada je njegova obitelj morala napustiti kuću u okupiranoj Petrinji. Nakon rata, njega očekuje neobična "kompenzacija": u kući on, umjesto svojih obiteljskih fotografija, nalazi nerazvijeni negativ film sa snimkama nepoznate obitelji koja je živjela u njegovoj kući za vrijeme okupacije. I te fotografije, ironično i potresno, postaju dijelom obiteljskog albuma. Film uzima za protagoniste one koji imaju istu želju - pronaći fotografije da bi im se sudbine na neki čudan način isplele u gotovo identičnu dramu kojom se dotičemo pitanja bivšeg socijalističkog režima, rata u Hrvatskoj i Bosni i današnje situacije, a sve kroz pomalo začudan individualni rakurs izuzetno zanimljivih osoba i životnih putova. Njihov skupni problem na samom kraju mora imati svojevrsne elemente uvida u šire društveno stanje na bivšim prostorima Ex-Jugoslavije, tj. svojevrsne metafore današnjih kompliciranih međuljudskih odnosa (suživot i poravnavanje računa) kao i međudržavnih nesporazuma. Balansiranjem između osobne drame i njenim sadržajnim podizanjem na neki viši nivo ''postupkom uzoraka'' postavljenih u suodnos tako da se njihovim skupnim isčitavanjem kontekstualizira suvremeni trenutak, naš osnovni zadatak je istaknuti koliku važnost fotografije imaju za naše protagoniste te filmski pratiti sve ono kroz što će proći da bi došli do njih ili se definitivno sukobili sa činjenicom da su zauvijek izgubljene. Ovakve odrednice odaju zanimljivu i dokumentaristički provokativnu temu, a sve to ostvarivo je izostavljanjem spikerskog off-a i jasnim fabuliranjem filmske priče, te izbjegavanjem potrošne dnevne aktualnosti.
Branko Ištvančić (iz redateljske koncepcije filma)

Produkcija FACTUM

Projekt je odobren za sufinanciranje na natječaju Ministarstva kulture RH

Projekt Album sudjelovao na radionici i pitching forumu za dokumentarne filmove ZagrebDox PRO, od 26. - 28. veljače 2008.

U okviru 4. ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Zagrebu od 25. veljače do 2. ožujka 2008, organizirana je radionica koja se bavi završnom fazom u razvoju dokumentarno filmskih projekata. Cilj radionice je pomoći sudionicima da što uspješnije nauče kako pronaći međunarodne partnere za sufinanciranje njihovih filmova. Nakon dva dana intenzivnih priprema koje se sastoje u dotjerivanju projekta za prezentaciju pod vodstvom renomiranih predavača, režiseri i producenti predstavili su svoj projekt skupini kvalificiranih regionalnih i međunarodnih urednika dokumentarnih televizijskih programa, na tzv. pitching forumu. Popis odabranih projekata među kojima je i Album pogledajte u rubrici ZagrebDox Pro. Evo nekih komentara urednika:

Vanja Kranjac: Jako mi se sviđa koncept o tri obitelji, pogotovo u današnjem kontekstu međunacionalnih odnosa.
Isabel Arrate: Ono što mi se najviše sviđa je poetičnost ovog projekta, odnosno njegova metaforičnost. Zanima me struktura filma i način razvoja priče. Vi ste se s ovim projektom već prijavili na naš fond (Jan Vrijman), no ako postoje promjene u istom, možete se opet prijaviti s tim da trebate naglasiti u kojim aspektima je do tih promjena došlo.
Franz Grabner: Izuzetno mi se sviđa naglašena poetika ovog projekta.

igrani film

ČUVARI MOSTOVA

dugometražni igrani film (90 minuta)
scenarist Josip Mlakić, redatelj Branko Ištvančić
Na natječaju Ministarstva kulture RH

Sinopsis:
Iako je rat završio i više nema neposredne opasnosti od pogibije i terora, preživjelima ostaju spaljene kuće i sela, uništeni životi i groblja. Vrijeme je da se život normalizira i da se prognanici vrate svojim domovima. Cijela sela bosanskih Hrvata su uništena, oni koji su preživjeli, nastanjeni su u kućama hrvatskih Srba koji su izbjegli iz Hrvatske. Uredbom o područjima od posebne državne skrbi, u srpske kuće počinju se vraćati njihovi vlasnici, a Hrvati koji žive u njima moraju iseliti iako njihov status nije riješen. Još svježe rane, sada krvare. Javlja se bijes i neprijateljstvo. Netrpeljivost prema Srbima povratnicima osjeća se na svakom koraku. Dočekuju ih rafalima iz kalašnjikova. U toj jezivoj atmosferi, starac Jozo nestaje i gubi mu se svaki trag. Policajac Filip, i sam nastanjen u srpskoj kući, dobiva zadatak da istraži slučaj. Iako su svi uvjereni da je Jozu ubio neki Srbin povratnik, Filip predano započinje istragu ne želeći vjerovati pričama. Teži biti objektivan i pravedan, iako se bori s vlastitim avetima iz prošlosti i mržnjom prema Srbima. Istražujući shvaća koliko je rat grozno promijenio ljudske karaktere u borbi sa tmurnom svakodnevicom. Saznaje kako se starac Jozo posvađao sa sinom Draganom jer mu je htio prodati voljenu harmoniku u bescjenje. Jozo ju je uspio sakriti, a Dragan mu je iz osvete zapalio odmorište koje je Jozo predano gradio. Filip tragajući za dokazima shvati da je to odmorište zapravo trebalo biti most. Jozin nećak ispriča Filipu kako je njihov predak u Bosni sagradio most kao zavjet što je preživio davnu bitku i, kao i svaki most, da bude simbol povezivanja ljudi. Zvali su ga most na kraju svijeta jer kad se s klupe koju je sagradio predak gledalo preko mosta, izgledalo je kao da preko nema ničega. Samo ništavilo. Filip dozna da je Jozin sin hitno htio prodati Jozinu harmoniku jer mu je trebao novac za predujam kojim bi osigurao kupnju zemljišta. Ostatak novca dobio bi prodajom djedovine u Bosni na kojoj se nalazi most na kraju svijeta. Filip se uputi u Bosnu pronaći Jozu. Nađe ga mrtvog kako sjedi na klupici pred mostom, dok mu harmonika visi sa ramena. Filip sjedne pored njega. Pogleda preko mosta i kad odavde gleda, izgleda kao da preko nema ničega. Samo ništavilo.

Iz redateljske koncepcije filma:
Josip Mlakić je u posljednjih nekoliko godina jedan od najčitanijih i najuspješnijih hrvatskih pisaca. Na književnoj sceni se proslavio 2002. godine dobivši uglednu književnu nagradu nakladničke kuće "VBZ" iz Zagreba za svoj roman "Živi i mrtvi". No to nije bilo Mlakićevih tek pet minuta, nego početak nove spisateljske i filmske karijere. Višestruko je nagrađivan i za roman "Kad magle stanu". No tematika kao da stalno ostaje ista: ratni sukob Hrvata i Muslimana u BiH, kojem je kao stanovnik Uskoplja mogao prisustvovati bez ikakve distance. Duboko ispod grandioznih ratnih planova generala i njihovih vojski, Mlakić zapisuje priče malih ljudi, u kojima, kada bi samo zamijenili imena, mogla biti iščitana i sudbina naroda s druge strane ratne linije. Premda na prvi pogled suzdržan, odmjeren, pa čak i distanciran, Mlakić raspolaže uistinu rijetkim darom da već nakon prvih nekoliko redaka zarobi čitatelja i uroni ga u svoj svijet gotovo opipljive tjeskobe. Mlakić i dalje nezaustavljivo piše, te je, u međuvremenu, trilogiju proširio za još jedan roman "Psi i klaunovi", koji po sadržaju prethodi ranijim ratnim romanima, a ovaj put napisao je i filmski scenarij pod naslovom "Čuvari mostova" u kojem se produbljuje kontekst poslijeratnih zbivanja i ratni sukob Srba i Hrvata u srpskim kućama u Hrvatskoj. Ovim scenarijem se, osim posljedica rata, na dramatičan način, tematizira i pokušaj mirenja između Hrvata i Srba, s težištem na sudbinama malih ljudi u kaotičnim vremenima kakva su zahvatila naša područja. Cilj filma, i romana po kojemu je napisan scenarij, je da bez nepotrebnog politiziranja prikaže tragične sudbine malih ljudi, odnosno kako se karakteri tih, do jučer mirnih i povučenih ljudi, koji su bili u ratu sa svojim dojučerašnjim susjedima, mijenjaju i kako se teško mire s činjenicom da je povratak u nekadašnji život nemoguć. Redateljsko dramaturški koncept ponajviše se oslanja na postupak "pounutrenja" prema unutarnjem svijetu likova kakav je glavni lik filma Filip. Iz tih razloga gotovo sve scene su intimističke, komorne, usmjerene prema prikazivanju karaktera i mentaliteta. Ovaj film je usmjeren više prema psihi ljudi nego prema njihovom aktivnom djelovanju. Česte tišine, autentične situacije šutnje, beznađe, dvojbe između mržnje i tolerancije i mijenjanje karaktera kroz koje prolaze likovi činile bi glavnu nit oko koje bi se gradio redateljski postupak i crnovalovskog filma današnjice i "s mentalitetom".
Branko Ištvančić, redatelj

Produkcija Alka film

U Čuvarima mostova ostaju tragovi dosadašnjeg stvaralaštva Josipa Mlakića: snovi, cinizam, sumorni krajolici, starci čija sjećanja dodiruju stoljeće, a budućnost grobove, Bosna koja se sve više pretvara u imenicu srca. No, sve je manje reminiscencija, izleta u simbolizam i nadrealizam, a realizam stvarnosti gomila poruke shizofrenog ustroja i nelogičnosti. Mlakićev junak ne uspijeva izabrati mjesto života, ali o mjestu smrti odlučuje se mimo politike. Čuvajući most u krajoliku vlastite duše.

Grozdana Cvitan

KAD MAGLE STANU

dugometražni igrani film (120 minuta)
scenarist Josip Mlakić, redatelj Branko Ištvančić
Projekt je dobio sredstva za razvoj scenarija na Fondu za kinematografiju BiH, prijavljen na natječaj Cinelink u Sarajevu i dva puta prijavljen na natječaj Ministarstva kulture RH

Ovim scenarijem se prvi put tematizira rat između Hrvata i Bošnjaka, s točke gledišta vojnika Hrvata (Jakova Serdara), s težištem na sudbinama malih ljudi u kaotičnim i apokaliptičnim vremenima kakva su ratna. Cilj filma, i romana po kojemu je napisan scenarij, je da bez nepotrebnog politiziranja prikaže tragične sudbine malih ljudi, odnosno kako ti, do jučer mirni i povučeni ljudi, ratuju protiv svojih dojučerašnjih susjeda, i u tom ratu prelaze dug put od običnog čovjeka do ubojice, i kako se teško mire s činjenicom da je obratan put nemoguć.

Josip Mlakić, književnik i scenarist, rođen je 1964. u Bugojnu, BiH. Živi u Uskoplju, gdje je završio Gimnaziju, a Strojarski fakultet 1988. u Sarajevu. Romani Kad magle stanu i Živi i mrtvi su na natječajima za neobjavljeni roman osvojili prve nagrade, dok je za roman Živi i mrtvi dobio, uz tu, i nagradu Đalski za 2003. godinu (za najbolje prozno djelo objavljeno u Hrvatskoj u 2002.) Radio je kao koscenarist u filmu Zrinka Ogreste, Tu,  kao i scenarist za film Kristijana Milića Živi i mrtvi,  koji je nagrađen sa 8 Zlatnih arena na nacionalnom filmskom festivalu u Puli 2007. godine.